Kažu da je dobar plan pola završenog posla, ali to većina samo kaže, jer dosta je i onih koji malo ili skoro ništa ne poduzimaju u tom segmentu proizvodnih kompanija.
Koliko kompanija ima uopšte dnevni, sedmični plan tj. koliko kompanija ima plansku službu? Mnogi su mišljenja da za planiranje proizvodnje ne treba posebna služba i da to može raditi obično rukovodilac proizvodnje ili neko drugi. Drugi kažu:“ Mi smo još mala kompanija, nama ne treba planska služba.“ Treći razmišljaju u smjeru da je to skupo, ne isplati se, prioritetnije je sredstva usmjeriti u druge, bitnije stvari. Četvrti imaju plansku službu, ali u nju uposle neke ‘periferne likove’ pa na kraju ispadne da ta služba postoji samo zbog audita, kupaca i nešto bogatije organizacione šeme.
Da li smo se ikada iskreno i prije svega ozbiljno zapitali može li se naša proizvodnja isplanirati malo bolje, šta unaprijediti, na koji način, kako edukovati kadar za ovaj segment kompanije, da li nam treba bolji softver za planiranje, itd., a sve u cilju kako bi napravili kompaniji određene benefite i unaprijedili rad? Bojim se da su mnogi zaboravili da baš kroz plan prije svega moramo napraviti sistem, koji optimizira upotrebu resursa kako materijalnih tako i ljudskiH. I ako nemamo plan (dnevni, sedmični) u našim kompanijama je puno veća mogućnost da radi ko šta hoće, kada hoće i koliko hoće, što na kraju obično bude najskuplja verzija za kompaniju.
Kada se već odlučimo da nam treba planska služba u kompaniji nameće se sljedeća pitanja:“Ko će to raditi? Da li nam treba neko iskusan za poziciju planera ili možemo angažovati pripravnika? Da li eksterno angažovati planera ili iz vlastitih redova, napr. iz proizvodnje?“
Obično kompanije na mjestu rukovodioca planske službe ‘nerado žrtvuju’ tehnologa ili nekoga od rukovodilaca proizvodnje, dok planeri postanu vrlo često proizvodni radnici ili poslovođe sa nešto višim stepenom samoinicijative i organiziranosti.
Kako HR služba da napravi kvalitetan test za intervju nakon što se raspiše konkurs za planera? Koliko je naš HR uopšte upoznat sa temom planiranje proizvodnje i da li oni mogu kvalitetno i na koji način procijeniti na konkursu budućeg planera? Upravo kod te selekcije počinje većina izazova kod planiranja proizvodnje. Ne možemo i ne smijemo olako pristupiti ovoj tematici, a svi uključeni u odabir moraju ozbiljno pristupiti ovim izazovima kod selektiranja planera i rukovodioca planskih službi. To su uposlenici koji će sutra upravljati, kroz planove, proizvodnim pogonima koji broje desetine, stotine pa i hiljade uposlenika u velikim kompanijama. Ako HR nije ‘kadar’ sa menadžmentom iznijeti ovaj posao, isti se mora edukovati i potražiti savjet stručnjaka o ovoj temi, a ne samo po osjećaju uposliti nekoga, jer ozbiljna proizvodnja ne trpi ‘štelu’ baš na tom radnom mjestu i obično brzo ide novi konkurs za planera što je ogroman trošak za svaku kompaniju i to moramo spriječiti u startu.
Kada uposlimo planera, postavlja se pitanje, kako da se on na adekvatan način prilagodi proizvodnim pogonima i ostalim službama u kompaniji? Jedno od pitanja koje je isto tako vrlo često: „Da li planer ima adekvatan alat tj. u ovom slučaju dobar softver za planiranje? Ako nema kako doći do tog alata?“
Mnogi planeri nisu zadovoljni svojim statusom upravo zbog toga što dosta operacija moraju raditi ‘pješke’ u Excel tabelama i jedva čeka da pobjegne sa tog radnog mjesta. Dakle, planeru se mora danas obezbjediti adekvatan softver, jer to je njegova alat za rad i to je zadatak menadžmenta kompanije.
Često planer u pojedinim kompanijama ‘izgori’ vrlo brzo zbog velikog pritiska. Uglavnom, najveća količina stresa se akumulira kod otpremanja, jer uvijek nešto kasni na izlazu prema kupcima, a u planera se upire prstom da je glavni krivac.
To se obično desi pod parolom ‘da mirno more nikada ne napravi dobrog mornara’ i mladog i neiskusnog planera gurnemo vrlo često nedovoljno pripremljenog i neobučenog u ‘vatru’. Da li je to ispravan pristup? Mislim da nije. Mnogi mladi planeri u kompanijama, pogotovo u današnje vrijeme, ne trpe bilo kakve pritiske i vrlo često mijenjaju radna mjesta. Na kraju, kada se podvuče crta, opet kompanije izvuku najdeblji kraj, jer moramo ponovo nekoga primiti i tako sve u krug, do kada?
Planera je potrebno adekvatno edukovati, pripremiti, poslati na što više seminara, vebinara, konferencija na ovu i slične teme kako bi proširio svoje vidike i donio kompaniji određeni benefit. Planer isto tako treba da ima jednu širinu tj. jednu vrste slobode u svome radu, kako bi adekvatno odgovorio na sve izazove ( da ne pita menadžment za svaku sitnicu).
Ne smijemo zaboraviti da je planer neko ko kompaniji donese ogromne uštede u optimalnim zalihama, dobroj produktivnosti itd., zato nije trošak ulagati u dobrog planera proizvodnje, nego upravo suprotno, to je odlična investicija koja će se sigurno vratiti kompaniji u budućnosti. Kao i kod drugih zanimanja u današnje vrijeme teško je zadržati dobrog planera.
Aktuelno je da mnogi mladi ljudi odlaze i napuštaju svoja radna mjesta za boljim uslovima. Mislim da je tragedija za kompaniju kada jedan obučen planer koji ‘u dušu’ poznaje svaku mašinu proizvodnje koju planira, otiđe iz te kompanije za ‘šaku eura’. To najbolje znaju kolege koje ga zamjene, jer teško je u kratkom vremenu adekvatno zamijeniti kolegu na ovako specifičnoj poziciji, a na kraju opet gubi kompanija kroz ogromne skivene troškove, koji proizilaze iz tih turbulencija.
Dakle, ne treba se nikada voditi parolom ‘lako ćemo mi to završiti’, koja inače izvrsno pristaje uz nas balkance, nego moramo studiozno pristupiti svakoj narudžbi koju dobijemo, prečekirati adekvatno kapacitete, provjeriti stanje zalihe i tek onda poslati dobar plan otprema kako bi nas kupci sutra cijenili.
Naravno, ne samo poslati plan otprema nego stati iza tog plana i uraditi sve što je potrebno da se on i ispoštuje kroz planove proizvodnje. Dobrog ‘delivery plana’ prema kupcu nema bez dobrog planera proizvodnje i to jasno svima. On je taj koji ‘gura’ proizvodnju, koji zove održavanje čim se pokvari neka od mašina da pita kad će se pustiti ista u pogon, koji sa nabavom ‘moli’ finansije da se prioritetno plati određeni dobavljač repromaterijala i još mnogo toga.
Bez plana u ‘ozbiljnim’ kompanijama nema ni adekvatne organizacije. Zato proces planiranja proizvodnje ne samo da treba svakoj ‘ozbiljnoj’ kompaniji nego treba i da je jedan od ključnih stupova upravljanja tih kompanija.
Na kraju, da se zapitamo imamo li plan za sutra? Jesmo li zadovoljni sa tim planom ili se može napraviti malo bolji? A sutra, ko će napraviti plan za prekosutra? Možda u nekoj kompaniji vještačka inteligencija, a kod nas?
