Šta je suštinska razlika između privatnih domaćih i stranih kompanija u Bosni i Hercegovini ili regionu?
AUTOR: TARIK KADRISPAHIĆ
Možda to što kompanije sa sjedištem izvana imaju značajniji investicijski kapital? Moderniju opremu, automatizaciju? Možda snagu branda? Etabliran položaj na tržišu? Tradiciju poslovanja dužu od 100 godina?
Mislim da sve to nije suštinska razlika. Da je ključna stvar u onome što zbirno zovemo “organizacija”. Tj. u onome kako se ta organizacija manifestira.
Ukratko rečeno, strane kompanije su sprovele drugu i treću industrijsku revoluciju, a sad polako ulaze u četvrtu (Industrija 4.0). Naše domaće društvene Ex-Yu kompanije su bile zagazile u fazu treće revolucije, a onda su nas raspad sistema i ratovi vratili decenije unazad. Vratili nas u stanje prije druge industrijske revolucije. Ne nužno tehnološki, ali po pitanju organizacije i načina razmišljanja, definitivno. Tu smo manje više ostali do danas.
Tako su npr. tekovine Industrije 2.0 i to da postoji jasna organizacija i podjela posla. Da postoje procedure i radna uputstva. Napisana, a ne u glavi. Da postoje jasne org. sheme i tokovi procesa. Da se svaka proizvodna aktivnost priprema: tehnički, tehnološki, operativno. Da postoje sastavnice i vremenske norme. Da je produktivnost na prvom mjestu.
Jedna vrlo bitna stvar: radne pozicije moraje biti popunjene i tačka. Čak i one koje nisu direktne, tj. Lean žargonom rečeno, one koje ne dodaju vrijednost direktno. Tu dolazimo do suštinskih razlika u načinu razmišljanja između glavnine domaćih i stranih kompanija, tj. kompanija koje su osnovane od strane domaćih poduzetnika i onih koje imaju svoje majke firme u inostranstvu.
Kod domaćih kompanija je najbitnije da se sama proizvodnja odvija, bez obzira kako i na koji način. Bez obzira što sve ide na ho-ruk, što je svakodnevna frka i hektika. Najvažnije je da postoje mašine (često vrlo skupe i moderne) koje će štancati svoje dijelove, bez mnogo obzira kako i na koji način. Da u konačnici postoje radnici koji će opsluživati te mašine, bez mnogo obzira koliko će ti radnici optimalno iskoristiti mašine, materijal i sebe kao resurs. Ako ti radnici nisu u stanju postići tražene rokove isporuke, produktivnost i kvalitet, često se čuje kuknjava kako više nema stručnih i dobrih radnika. Ili kako je država kriva.
Kod uređenih kompanija je to malo drugačije. Tamo je svaki proizvodni proces pokriven odgovarajućim pripremnim i potpornim procesima. Kao npr. procesom tehničke i tehnološke pripreme i razrade, planiranja proizvodnje, osiguranja kvaliteta, održavanja. Da ovdje navedem samo one krucijalne.
Nezamislivo je da u uređenoj i dobro organiziranoj kompaniji ne postoje ovi navedeni procesi, da ne postoje definirane radne pozicije i ljudi koji te procese obavljaju. I tu dolazimo do poente. Ono što je u ozbiljnoj proizvodnoj kompaniji nezamislivo, kod mnogih naših domaćih kompanija ne postoji nikako. Jer se ili nema svijest da to tako treba, ili se tvrdi da se ne mogu naći kadrovi, ili se tvrdi da nema potrebe gomilati birokratiju.
Drugim riječima, želimo uštediti 100 hiljada maraka godišnje, a ne vidimo da zbog toga gubimo milion. Ne vidimo ogromne gubitke u procesima. Ne vidimo da nešto prvo treba posijati da bismo požnjeli.
Dakle, jednostavno je. Izradi odgovarajuću modernu org. shemu u skladu sa stanjem u vlastitoj kompaniji. Dalje, popuni tu shemu, obuči koga treba, i pusti ljude da se bave svojim poslom. Ako ostaneš bez čovjeka na nekoj poziciji, ili je poziciju teško popuniti, to ne znači da se može bez te pozicije. To samo znači da se ona treba što prije popuniti. Makar rezervnim igračem ili juniorom, inače igramo lopte sa 10 igrača. Ili sa 7-8, što je češća praksa nažalost.
Zar nije jednostavno?
