20.02.2018 - Istražujući, a i svakodnevno razgovarajući sa najbližim prijateljima, često postavim pitanje: „Šta ti je u životu na prvom mjestu“? U bar devet od deset odgovora, sagovornici kažu: porodica. Isto pitanje često postavim i samom sebi, u gužvi između pet dana u kojima sam se mimoilazio sa porodicom, mnogo posla i ponešto zabave.
„Porodica mi je na prvom mjestu“, to je društveno-prihvatljivi odgovor i odgovor fudbalera, pjevačica, naučnika i poslovnih ljudi, u intervjuima na televiziji, na internet portalima i u novinama. Šta bi drugo moglo biti iznad porodice? Ništa.
U blago nižem procentu sa brojem odgovora koji kažu da im je porodica na prvom mjestu stoji i odgovor ljudi koji žale što ne provode više vremena sa porodicom. Ili: što ne provode više kvalitetnog vremena sa porodicom. Taj je odgovor, vjerujem, još pesimističniji. Razložen na jedno četvrtkovsko predvečerje, otprilike znači ovo: „I kada dođem kući, nervozan sam, isključen, neupotrebljiv“. I porodica pati.
Porodica koja je na prvom mjestu.
Paradoks samopoštovanja i samopouzdanja
Ponuda mentalnih treninga i psihoterapije dostupna na ponudom svemoćnom internetu, ali i priča univerziteta i škola našeg prostora, ukazuje na dominantni fokus na dvije teme: problem samopoštovanja i/ili samopouzdanja. U našem jeziku, ova dva termina su skoro sinonimi i oba znače: stav o samom sebi. U engleskom jeziku postoji značajnija razlika između termina self-esteem koji znači ukupni stav o sebi i termina self-confidence koji se više odnosi na naš osjećaj o našim sposobnostima. Samopoštovanje je dakle ukupni stav o sebi, a samopouzdanje može da varira. Možete imati zdravo samopoštovanje, ali nisko samopouzdanje u pogledu sposobnosti, naprimjer, učenja jezika.
U zamku problematičnog samopoštovanja padaju uglavnom dobrice. Ljudi koji, u skladu sa svojim mogućnostima, djeluju pozitivno, djeluju mnogo i trude se da ostvare uspjehe na poljima kojima rade. Međutim, njihova aktivnost je posljedica dobrog odgoja, dolazi iz stomaka, i njima lično često ili uvijek djeluje nedostatno. Ne vide je. Paradoks samopoštovanja je baš u tome – u probleme sa ukupnom stavu o sebi ne ulaze prevaranti, ne ulaze ljudi koji za svoj život i život svoje okoline zaista ne čine dovoljno.
S druge strane, paradoks samopouzdanja je u tome da se uvijek nanovo sebi dokazuju ljudi koji su zbilja kreativni, uspješni, ljudi koji čine mnogo, i ostvaruju mnogo. Nekada ne uspijevaju. Njihova inovacija proizlazi iz kritičkog stava u njihovoj glavi, i kritički stav je takav i prema okolini, i prema izazovima, a i prema njima samima.
Duboko samopoštovanje je ukorijenjeno u neznalicama, i prelazi u aroganciju. Duboko samopouzdanje je ukorijenjeno u oportunistima koji uvijek izbjegavaju odgovornost i prelazi u grabežljivost.
A šta vam je stvarno na prvom mjestu?
Bio bi pravi izazov nastaviti razgovor sa nekim ko bi vam na početku rekao: „Moj ego mi je na prvom mjestu“. Ili: „Želim da budem bogat i slavan, bez obzira na to šta će biti sa mojom porodicom“.
Postupaju li neki ljudi tako?
Paradoks ciljeva je paradoks svjesnog odabira društveno-prihvatljive, zvučne, pozitivne matrice za naš životni moto. Međutim, naš cilj nije ono što smo odabrali i zapisali, nego ono što živimo.
Ako se borimo za zadovoljenje našeg ega, za dominaciju, za nadmoć, za bogatstvo, za slavu, onda je to na prvom mjestu.
Ako manjkavost samopoštovanja i samopouzdanja posmatramo kao boljke koje treba izliječiti i nekritički jahati našim životom, onda se odgajamo kao arogantne grabežljivice, nekritične prema sebi i okolini, ličnosti koje tragaju za prilikama i društveno-prihvatljivim normama o uspješnim, velikim, izvrsnim ljudima.
Dinamika svjetske ekonomije i marketinga na prvo mjesto stavlja formiranje potrebe za tehnološkim i drugim inovacijama. Tempo je vrlo agresivan, znamo da je u pripremi novi model Porsche-a koji nikada nećemo kupiti i novi model Iphone-a koji nas se, većine, uopšte ne tiče.
Dinamika socio-ekonomske slike okruženja je takva da nam oduzima dah i stvara neprekidno stremljenje za nečim što nam treba, samo nismo znali da nam treba.
Okruženje je takvo da oni koji sebi priušte trendove formiraju norme. Oni su IN, a ostali su OUT. U svemu tome, kultura dobrica i kultura ostvarenja ostaje uspomenom. Valja trčati. Za čim? Ne znamo, ali vidjet ćemo u inboxu.
Kako u ludilu vanjskih faktora kontrole ipak očuvati zdravlje porodice
U svemu tome, porodice nema nigdje. Porodica ulazi u suštinski paradoks. Partnerski život je komplikovan, izazovan, naporan. Uzima vrijeme i energiju. Mnogo je toga na rasporedu, treba vremena i energije za druge stvari, partner nas usporava, mnogo toga treba kupiti, a djeca su i skupa investicija.
Sve je to uvod u dugoročno kontraproduktivnu i pesimističnu utakmicu. Iracionalnu potrebu koju definiše i oslikava neko veliko, daleko tržište, i u kojoj jednom, ne daj Bože, možemo shvatiti da živimo sa strancima. Da su promjene koje se dešavaju unutar naše porodice intenzivnije od naše pažnje, od naše svijesti prema tim promjenama.
Malo duše, trend zajedničkog sedmičnog ručka ili večere, ideja o ostavljanju službenog telefona i laptopa na neku daleku policu, stvarni fokus razgovoru sa partnerom, roditeljima ili djecom, ostavljanje bolnih poslovnih tema u garaži ili ispred kuće, izgradnja porodičnog povjerenja na što višem nivou, lojalnost i predanost ulozi partnera i/ili roditelja, samokontrola u poslovnom angažmanu i pričama – neke su od metoda čuvanja porodice uprkos vanjskom trendu koji je nemilosrdan.
Dobrodošli ste da u komentarima govorite o svojim dobrim iskustvima. Potrebne su nam ideje, svima.
Zato što je unutarnja integrisanost preduslov za mentalno zdravlje i kvalitetan vanjski angažman, nego i zato što porodični nesklad tako često vodi do ozbiljnih i velikih problema u kojima često više ne bude prostora za reagovanje.
Uz pitanje da li nam je porodica na prvom mjestu moramo, za početak, odgovoriti i kako nam je na prvom mjestu. Zvuči banalno, ali ima velike veze sa mentalnim zdravljem i poslovnim uspjehom.
Autor: Damir Delić Đuljić, konsultant i saradnik Targer Engineering&Consulting
