AUTOR: TARIK KADRISPAHIĆ
Svaki dan gori zemlja. Posla je preko glave. Radi se produženo, radi se svaku subotu. Isporuke ili kasne ili se otpreme u zadnji moment uz veliku količinu hektike i stresa. Poslovođe, rukovodioci, planeri, logističari, ama komplet administracija svaki dan s posla odlazi kao iz rudnika.
Ovo je svakodnevna priča iz proizvodnje X. Ali malo da napustimo fabrički asfalt i popnemo se u prostorije uprave. Tamo gdje se donose krupne odluke. Nekad ispravne. A nekad…
Firma X ima veliki problem sa kapacitetima. Ne može stići realizirati narudžbe na vrijeme. Kupci im stalno traže još veći kapacitet, posao im ide dobro, ali niti X, niti dobavljači to ne mogu više pratiti.
Ovo je primjer iz jedne od BH proizvodnih kompanija, ali ga ovdje navodim, jer vjerno odslikava stanje i način razmišljanja u mnogim drugim firmama.
Odgovor na ovu situaciju firma traži u dodatnom zapošljavanju. Potrebno je zaposliti još 30 radnika. Doduše, ne mogu pronaći stručne radnike na tržištu, pa je plan zaposliti bilo koga i onda ga obučiti. Također je potrebno nabaviti još mašina i opreme. Ovim potezima firma očekuje da će riješiti svoj ključni problem.
S druge strane, firma ima problem sa produktivnošću postojećih procesa. Procjena je da bi produktivnost uz odgovarajuće mjere u narednih 6-12 mjeseci mogla biti poboljšanja za oko 30%. To znači da bi se postigao oko 30% veći izlaz upotrebom iste količine resursa (vremena rada ljudi i mašina).
To bi predstavljalo mnogo značajniji efekt od zapošljavanja ovih 30 novih radnika, tj. porast produktivnosti od oko 30% bi bio zamjena za oko 50 novih radnika. I to pod pretpostavkom da je tih 50 radnika obučeno i uvježbano za rad. Ovako je to i mnogo veći efekt.
Uprava sve ovo zna, ali nema snage, volje i hrabrosti da uđe u projekat koji bi doveo do veće produktivnosti. Moraju se donijeti neke teške odluke, moraju se uvesti neke promjene, mora se ući u konflikt s nekim ključnim ljudima. Lakše je ići linijom manjeg otpora. Ovaj dio problema mogu i razumjeti.
Također, postavlja se pitanje da li firma može sebi dozvoliti taj luksuz da za projekat povećanja produktivnosti izdvoji nekoliko desetina hiljada maraka. Da li postoji garancija da će novac isplatiti? Ovaj dio problema nikako ne mogu razumjeti.
Koliko košta 30 radnika samo za jedan mjesec? Koliko košta kašnjenje isporuka, stalna krizna situacija, silne greške nastale zbog hektike, itd. Ako pričamo menadžerskim rječnikom, koliki je ROI, tj. rok otplate investicije ovakvog projekta? Kako vidimo, on je manji od jednog mjeseca. Zašto je onda investiranje problem? Ili sam ja glup pa nešto ne kontam?
Također, svaka firma se može dovesti u situaciju da ovakve projekte izvede i sama. Ali kad treba otići ili poslati ljude na trening, na konferenciju, na sajam, na stručno usavršavanje, opet se vraćamo na isti problem: ili se nema svijesti, ili se nema vremena, ili se (lafo) nema para.
Dakle, uprave bi često da dobiju nešto iz ničega. Magičnim štapićem da im neko kreira stablo voća sa svim potrebnim plodovima. Može naravno i to, ali kad se kupi takav gotov voćnjak. Sve ostalo traži da se ulože sredstva, materijal, rad, znoj, vrijeme.
P.S. Naravno da je firma dosad bila uspješna i uopšte došla u situaciju da se na tržištu bori za nastavak svoje uspješne priče. Ali, kao što kaže Dr. Arsla, ono što te dovelo dovde, ne znači da će te uspješno voditi dalje. Na potezu je uprava. Traže se odluke koje se moraju donijeti.
